U četvrtak prije podne Zoran Milanović bio je još jako ljut. Razgovarali smo o policijskoj kaznenoj prijavi protiv riječkog gradonačelnika. Milanović je ponovio sve ono što je dan ranije rekao na novinskoj konferenciji: dakle, optužio je policiju za politikantstvo, kazao da su policijske akcije protiv SDP-ovih gradonačelnika -podsjetimo - okrivljeni su Zvonimir Mršić, Veljko Obersnel, te bivši velikogorički gradonačelnik Tonino Picula - u funkciji pokušaja izjednačavanja krivnje HDZ-a i SDP-a za korupciju, te me podsjetio da je još prije više od mjesec dana najavio kako misli da će policija uskoro potegnuti i Obersnelov slučaj.

Istoga je popodneva policija žestoko reagirala na SDP-ove tvrdnje o političkom progonu njegovih gradonačelnika, a dio javnosti, načelno sklon SDP-u, kritizirao je glavnu oporbenu stranku.

SDP-u se, logično, prigovorilo zato što se miješa u rad policije i što policiji osporava pravo da se prema njegovim dužnosnicima ponaša jednako kao i prema HDZ-ovim političarima.

SDP je imao nekoliko jačih povoda za reakciju: prije svega, uistinu je neobično, da ne kažemo nešto teže, da se sadašnjeg riječkog gradonačelnika optužuje za djelo počinjeno od 1993. do 1997.godine, kada je Rijekom upravljao Slavko Linić, koji je kaznenu prijavu izbjegao za 24 sata zbog zastare.

Nadalje, sva tri slučaja protiv SDP-ovih gradonačelnika doimlju se neuvjerljivima i slabima.

SDP, nesumnjivo, jest imao svoje korupcijske probleme: najpoznatiji je slučaj Damira Vrhovnika, direktora i suvlasnika brodogradilišta Viktor Lenac, kojem su Ivica Račan i Slavko Linić, dok su bili na vlasti, omogućili da dobije veliki kredit. Vrhovnikov Lenac otišao je u stečaj usprkos tom kreditu, a Račan je kasnije javno priznao da je kredit za Vrhovnika (s kojim je zajedno ljetovao) njegova najgora premijerska odluka, koja je SDP možda koštala gubitka izbora 2003. godine.

Nadalje, za primorski se dio SDP-a, na čelu sa Slavkom Linićem, općenito drži da je u neobično bliskim vezama s nekima od najvećih hrvatskih kompanija: te veze nikada nisu bile dokazane niti su se njima državna tijela ikada ozbiljno bavila.

Zoran Milanović i SDP reagirali su tako žestoko na aktualne, relativno benigne prijave ne samo zato jer u njima prepoznaju političku zloporabu policije, nego i zato što je Milanović, vjerojatno, osjetio potrebu da kao predsjednik zaštiti stranku.

Gledajući u širem kontekstu, Milanović nije imao stvarnog razloga za nervozu. SDP je, doista, trebao reći samo jedno: neka policija radi svoj posao, a naši će ljudi na sudu dokazati da su nevini (ako se suđenje ikada dogodi).

O čemu se ovdje, zapravo, radi?

Nesporno je da HDZ želi stvoriti dojam barem približne jednakosti u krivnji za korupciju na svim društvenim razinama.

HDZ želi poslati poruku da su sve stranke jednako podložne korupciji kako bi na sljedećim izborima uspostavio podjelu na desno i liberalno-lijevo kao na jedini kriterij odlučivanja birača.

HDZ-u je, naravno, savršeno jasno da na parlamentarnim izborima neće imati puno šanse budu li birači glasovali potaknuti korupcijom ili ekonomsko-socijalnim stanjem u zemlji.

Hrvatska demokratska zajednica, dakle, želi reći: svi su političari i sve stranke podjednako odgovorni za korupciju i za ekonomski debakl, pa neka onda građani glasuju između nacionalne (HDZ-ove) i navodno anacionalne (oporbene) opcije.

U trenutku kada predsjednik Republike dolazi iz te, druge opcije, u HDZ-u vjerojatno procjenjuju da će lakše pridobiti i ujediniti sve moguće birače desnice, čiji su se glasovi očigledno raspršili na predsjedničkim izborima, kako se ne bi dogodilo da liberali i ljevica kontroliraju i Ured predsjednika i Vladu.

Ovakva je strategija načelno ispravna, ali je u stvarnosti neizvodiva.

Naime, ni deseci kaznenih prijava protiv SDP-a, čak i da su ozbiljnije napisane od ovih recentnih, ne mogu osporiti jednu od temeljnih činjenica u hrvatskom društvu.

HDZ je od dvadeset godina neovisne Hrvatske na vlasti proveo punih šesnaest godina.

HDZ je upravljao golemom većinom javnih tvrtki, u kojima se nalaze neka od glavnih žarišta korupcije.

HDZ je neposredno nadzirao uvoz oružja, mijenjanje jugoslavenskih dinara u hrvatske dinare, kao i trgovinu naftom tijekom rata: te su djelatnosti u samom začetku korupcije u Hrvatskoj.

Ako je, dakle, ovo društvo duboko korumpirano, ako postoje veliki korupcijski mehanizmi, kao i podjednako važne korupcijske navike na brojnim razinama društva, ti su mehanizmi i te navike nastale, i one se održavaju, sve do danas, prije svega pod HDZ-ovom vlašću.

Kao što je predsjednik Tuđman pojedinačno najzaslužniji za ratnu pobjedu i hrvatsku neovisnost, tako je i HDZ najodgovorniji za korupcijsko društvo u kojem živimo.

To je danas, usred korupcijskog striptiza, koji se dogodio poslije Sanaderova pada, jasno velikoj većini građana; gotovo svima osim najžešćim HDZ-ovcima.

Utoliko je bilo kakav pokušaj podjele odgovornosti za korupciju na neku drugu stranku a priori neuvjerljiv i promašen.

I utoliko se Zoran Milanović i SDP ne trebaju nervirati zbog Obersnelova ili Piculina slučaja, čak i ako bi sud ustanovio da su Obersnel i Picula (ili Mršić) krivi: te su tri kaznene prijave politički irelevantne u oceanu korupcijskih skandala koji nas dnevno potresaju, a koji redovito vode do ovog ili onog dužnosnika ili člana Hrvatske demokratske zajednice.

Kampanja protiv korupcije, koju jest omogućio pad Ive Sanadera, zapravo je strahovito značajna za hrvatsko društvo, neovisno o ishodu pojedinih istraga (naravno, valja se nadati da je USKOK u važnim slučajevima u pravu).

Aktualna kampanja protiv korupcije jedan je od najvažnijih procesa u suvremenom hrvatskom društvu naprosto zato što je ona dovela do kidanja korupcijskih veza, koje su ispremrežile Hrvatsku.

Korupcija u Hrvatskoj, barem ona koja se tiče visoke politike i velikog novca, dosad je funkcionirala na neformalnim vezama između pojedinih političara u raznim razinama vlasti (od saborskih zastupnika do najužeg političkog vrha) s ljudima iz biznisa i iz drugih centara društvene moći, kao i s protagonistima organiziranog kriminala.

Sada su, uslijed protukorupcijske kampanje, takve veze bar donekle prekinute.

Više se nitko ne može nešto neformalno dogovoriti s nekim političarom i od toga ostvariti veliku materijalnu dobit (a političar političku i/ili materijalnu dobit) a da užasno puno ne riskira: od kaznene prijave i uhićenja do javnog linča.

Razaranjem takvog, umreženog korupcijskog tkiva, koje je, s kraćim prekidima, raslo i bujalo dvadesetak godina, napokon se stvaraju početne pretpostavke da Hrvatska profunkcionira kao normalna zemlja, s transparentnim načinom donošenja i svih onih odluka koje se tiču javnih financija.

Stoga će antikorupcijska kampanja, nastavi li se jednakim tempom, imati puno dalekosežnije domete od onih na koje ciljaju njeni sadašnji provoditelji.

Prva stvarna “žrtva” antikorupcijske kampanje već jest, bit će i ostati, naravno, HDZ, sve dok se iz političko-interesnog kartela ne pretvori u ozbiljnu, modernu političku stranku.

Ivo Sanader, kojem se može svašta predbaciti, ali mu se ne može umanjiti politička inteligencija, savršeno je razumio što se, zapravo, događa, pa je zato mjesecima pokušavao nagovoriti svoje bivše stranačke kolege da odustanu od protukorupcijske kampanje.

Srećom, nije mu uspjelo, jer postsanaderovski HDZ, u svojoj stanovitoj političkoj naivnosti, misli da će se protukorupcijskom kampanjom ekskulpirati od činjenice da su njegovi čelnici do prije osam mjeseci zauzimali najviša mjesta u istom onom sustavu što ga državne institucije sada, iz dana u dan, prokazuju duboko korumpiranim i kriminalnim, piše Jutarnji list