Kad čovjek u svojoj arhivi ima više od 50 tisuća fotografija, onda se može reći da je nešto u životu radio, ali kad se zna da je najveći dio fundusa napravljen na Velebitu, onda se može reći da je Boris Krstinić iz Zagreba bogat čovjek u duši. Jer Velebit se ne može tako uporno slikati, ako se u njega čovjek ne zaljubi, a ljubav između Krste, Velebita i Like već dugo traje

LJUBAV NA PRVI POGLED

Nakon tisuća prijeđenih kilometara, tisuća ispražnjenih baterija, Velebit opisuje kao mjesto velike moći.

- Još nisam zavirio u njegov mit i legendu, ja samo bazam njegovim proplancima i stazama, jer s njim se čovjek, koji ga bolje upozna, ne može samo tako rastati. A kada imaš u rukama alat kao što je fotoaparat, onda je to neopisivo zadovoljstvo koje ni za što ne bih mijenjao. To je mjesto moga smiraja i izvor nove snage. Velebit je moja muza i doživotna kreacija, reći će fotograf Boris Krstinić koji na upit da izabere od tisuća svojih slika s Velebita neku koja mu je uzela dušu, odgovara kako se ne može odlučiti. Sve su mi jednako lijepe, reći će Krste koji se još sedamdesetih godina kao gradski dečko zaljubio u Liku istražujući špilje. Ta ljubav još i danas traje, ona će živjet dok je Borisa i njegova fotoaparata.

- Do tada sam imao predodžbu o Lici kao 'vukojebini' s ljudima dugačkih brkova, zemlji gdje su glavni vukovi i poskoci. Sjećam se dobro našeg odlaska 1972. godine u istraživanja špilja i jama, to je bio doživljaj kojim me osvojila Lika. Putovanje vlakom, ulazak u špilju Samograd u Perušiću s oskudnom opremom, podizanje tabora pored špilje u svibanjskoj hladnoj noći bez šatora, grijanje oko vatre, čekanje jutra uz slušanje zavijanja vukova. Vatra se u zoru ugasila, san je bio jači od hladnoće. Ujutro kada se razdanilo, posjetio nas je jedan brkati čovjek s ličkom kapom na glavi, a s njim je bilo nekoliko krupnih kudravih pasa. Pitao nas je onako od srca i pošteno, kako i doživljavam prave Ličane, je li vam hladno, odite kod moje kuće pa se ugrijte, pojedite nešto i popijte. To je bio moj prvi susret s Ličanom s pedigreom, s ljudinom.

GDJE JE NESTALO GUVNO

Nebrojeno puta poslije dolazio sam u Liku i stvorio svoju sliku, godine prolaze, a ta slika uvijek ostaje ista, prisjeća se Boris svoga prvog susreta s Likom kad se rodila ideja da korake u velebitskoj divljini ovjekovječuje fotografijama.

- Sjećam se ja onih vremena iz Like kada se žito vršilo na velikim guvnima, kada je sir imao bolji okus, kada su po livadama i pašnjacima trčale krave braneći se muha, kada se govorilo autentičnim ličkim naglaskom, te sve silne uspomene i impresije koje su na mene ostavili lički krajevi od rane mladosti odlučio sam zapisati fotoaparatom i filmskom kamerom, odlučio sam to pretočiti u knjigu, ali jednostavno posao dugo traje. Velebit je toliko jak i moćan da kad mislim sad je gotovo, uvijek se rodi misao treba još nešto, priča Boris Krstinić koji je ljubav prema Velebitu prenio i na svoju suprugu Bojanu. Ona, umjesto s fotoaparatom, radi sa skupinom entuzijasta na promociji Velebita na sasvim drugi način.

Aktivno potiče izgradnju zimovališta na obroncima južnog Velebita da se, umjesto tisućama slika, milijuni turista dolaze neposredno diviti velebitskoj ljepoti.

www.slobodnalika.com



www.slobodnalika.com