Carstvo neprimjerenih riječi u komentarima,nakon mojih prvih osvrta, vratile su mi u sjećanje divne Petrarcine, davno ispjevane stihove: "Uvijek sam tražio usamljen život,

Znaju to potoci i polja i šume,

Da bih izbjegao glupe duhove,

Koji zalutaše s nebeskog puta!"

Kao što putnik vidi put koji je prešao, sa svim njegovim zavijutcima i zavojima, tek kada dođe na neku uzvisinu, tako i mi tek na kraju jednog povijesno-političkog razdoblja možemo doći do vjerodostojne procjene ostvarenog. U tim procjenama nit vodilja su nam valjani povijesni izvori te misli ošroumnog Horacija sazdane u jezičnoj sintagmi "Nil admirari!", "Ničemu se ne treba čuditi!".

Prividi su često privlačniji od same stvarnosti. Nekršćanski i protukršćanski elementi, koji su od samog početka zavladali HDZ-om, od stranačkog vrha do temeljnih ogranaka, pripremili su i to pod kršćanskim prividom, kasniji gospodarski, a time posljedično, i politički slom Republike Hrvatske. Tuđman nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad našom domovinom.

Hrvatsku su kao državu obnovili,-protiv volje Zapada, u prvom redu, oni koji su za nju položili živote i to najčešće s krunicom oko vrata, a za njezino se međunarodno priznanje može zahvaliti najprije slavenskom Papi Ivanu Pavlu II., a zatim zemljama njemačkog jezičnog područja, posebice Njemačkoj i Austriji.

Zapadne obavještajne službe suočene s njima neshvatljivom iracionalnošću balkanskog elementa pokušale su infiltrirati svoje kandidate u vodeće hrvatske stranke. Posebnu su pozornost posvetile Franji Tuđmanu, koji im se činio vrlo prihvatljivim zbog partizanske prošlosti i agnostičkog svjetonazora.

Zasluga Josipa Manolića je što je gotovo cijelo ljudstvo UDB-e, dakle i tajne agente, angažirao u službu hrvatske države. Udbaškoj struji suprostavili su se tradicionalistički dinarci, koji su Hrvatsku zamišljali kao suverenu državu Hrvata. Tuđman je poštovao ratne žrtve dinarskih Hrvata i zato je njima posvetio par mjesta u Vladi. Primjer zdrave "dinarske struje" bila je nepotkupljiva Hercegovka, praktična katolkinja, vrsna ministrica prosvjete, Ljilja Vokić.

Dinarci su, a posebno Ličani, u prošlosti bili poznati kao elitni ratnici. Iz Like je rodom bilo dvjesta generala, pripadali su među najbolje vojnike svijeta, pa ih je i sam tvorac političke Evrope, Napoleon, nazvao prvim vojnicima svijeta.

U sukobu između udbaške i dinarske, zdravohrvatske struje, prevagnula je ipak udbaška. Kad je izbio raskol između patriota Veselice i Tuđmana, ovaj potonji je zadužio Ćiru Grubišića da da sve od sebe u pronalaženju kompromisa i primirja, jer je znao Veseličinu važnost za emigraciju. Međutim, obzirom da do toga nije došlo, opijeni vlašću Tuđman prihvaća ruku Udbe, kojoj je bio cilj dočepati se same vrhuške HDZ-a i države. To je bila struja koja nije htjela ni čuti za tragediju našeg hrvatskog naroda na Bleiburgu, za čiju najveću krivnju snose Englezi i četnici prerušeni u partizane. Takva, u najmanju ruku, antipatriotska struja zauzela je više od 90 posto državnih funkcija u začetku države i stranke. U emigraciju su ubačeni elementi podložni Udbi, pravi hrvatski emigranti boravili su najviše u Argentini i Brazilu, poput Eugena Laxe, međutim ti nisu dolazili do velikog izražaja. Do izražaja su dolazili tzv. "ubačeni emigranti", zapravo djelatnici i suradnici UDBE.

Tuđman bijaše loš poznavatelj povijesti, njegova prva verzija doktorata bila je ocjenjena negativnom ocjenom. Prolaznu ocjenu doktoratu nakon neuspjelih i loših ocjena hrvatskih historičara, dao je novosadski historičar, tajni agent UDBE, prof. Kosta Milutinović. Ove podatke mi je kao studentu, u tajnosti ispričala pokojna prof.dr.sci. Tereza Ganza Aras, koja je sama bila asistentica Koste Milutinovića, a u vrijeme stvaranja Hrvatske zagovaratelj puta Vlade Gotovca. Tada mi je rekla šaljivu sentencu, koja me razveseli i danas: "Znate, kolega, Tuđmanova "Bespuća povijesne zbilje" trebala su se zvati Bespuća povijesne zbilje,otkad sam ja predsjednik. ". Njegovo najočitije nepoznavanje povijesti sadržano je u pozivima na homogenost naroda, kao povjesničar trebao je znati da nema homogenog naroda, homogeno je samo pleme.

Najgore razdoblje za praktične vjernike dolazi upravo nakon 1991.godine. Naime, vrhušku Crkve naše katoličke zaposjela je carica zvana gramzljivost. Gramzljivost je Crkvi dala u zadatak da omalovaži praktičnog vjernika, takav je izgubio značaj pred paradnim vjernikom, vjernikom nakon 1991.. Isti pojedinci koji su prije 1991. godine popisivali ljude koji ulaze u Crkvu, nakon promjena popisuju one koji ne idu, istom partijskom olovkom i gorljivošću. Došlo je do potpunog ostvarenja Nadahnuća Pape Pavla VI. u hrvatskom pogledu, a isto bijaše iskazano kroz sljedeće riječi: "Zla sila radi na razaranju katoličkog svijeta. Sotonin je mrak ušao u Katoličku crkvu i posvuda se po njoj proširio, sve do samog vrha. Otpadništvo, gubitak vjere širi se svijetom, uključujući najviše crkvene vrhove. Kroz pukotine Crkve danonoćno ulazi Sotonin dim."

NASTAVAK SLIJEDI…………………………..