Slobodna Lika - Regionalni Portal Ličko Senjske županije - Gospić, Ogulin, Senj



Život nakon Korone je u rukama Boga

05.04.2020 21:58:49

     U živote nam se uvukao strah, korak smo do panike. Uslužne djelatnosti su paralizirane, o proizvodnji da se ne govori, ovogodišnja turistička sezona će propasti, dionice padaju, dugovi rastu.Svijet ne zna kako dalje. Ne piše nam se dobro i sve češće se čuje pitanje, kako će izgledati svijet poslije ove pošasti ?.

Na to pitanje za sada nitko nema odgovora. Procjene se kreću od optimističnih da bi sve moglo trajati do lipnja ili srpnja, do onih koje kažu kako će sve potrajati.

Prije nekoliko dana premijer Andrej Plenković rekao je kako Hrvatska između spašavanja života i borbe za dosadašnji načina života bira spašavanje života,što je zdravo razmišljanje. Znači, briga za zdravlje nacije i živote ljudi stavlja se ispred gospodarskog razvoja po svaku cijenu. To je gledajući sasvim logičan i reklo bi se prirodan izbor, jer samo živi i zdravi ljudi rade, proizvode, kupuju, troše, plaćaju poreze i stvaraju nove vrijednosti. Dakle, moramo najprije preživjeti, a onda ćemo rješavati sve ostalo, onako kako se bude moglo.

Nema koristi od ogorčenja i žestokih polemika, svađa, nesporazuma, teorija urote, ideoloških obračuna. Nemamo izbora. Razum nam nalaže kako je jedino racionalno slušati stručnjake, ljude koji vode Nacionalni krizni stožer civilne zaštite, liječnike kojima povjeravamo svoje zdravlje i život, infektologe i epidemiologe - one koji za razliku od nas ostalih znaju mnogo više o COVID - 19.

ŽIVOT SE IZ DANA U DAN MIJENJA

Život poslije korone neće biti isti kao što je bio prije, a ako sve potraje nije isključeno da se čak vratimo u neka vremena koja smo već pomalo zaboravili i dohvatimo se " pluga i motike " , iskrčimo zapuštene njive i počnemo opet živjeti od svoje zemlje, svoga rada.Da počnemo ponovno jesti svoje. Ako nas zadesi takva "nesreća", onda i neće završiti tako loše. Ne daj Bože gorega, znali su govoriti naši stari. Ne daj Bože rata i gladi - i to su ne bez razloga govorili naši djedovi i očevi od kojih već mnogi odavno oru njive nebeske. Oni su bili sretni ako je mir, želudac barem napola pun, noge nisu mokre a čeljad zdrava i u štali nešto blaga. I sve su prepuštali Bogu u ruke. "Pomozi Bože", "Što Bog da", "Boga dao, Bog uzeo", "Ne daj Bože", "Sačuvaj Bože" - nekad je sve to imalo svoj smisao, danas se rijetko čuje čak kao usputna poštapalica, no vremena se mijenjaju iz dana u dan. U samo 50-60 godina prošli smo put od petrolejki do laptopa i postali ovisnici od struje, plina, Interneta, mobitela, kućanskih strojeva, automobila, od ljetovanja, zimovanja, šopinga i garderobe, zgrtanja novca, od dobre hrane i pića, života uz nerad na visokoj nozi. Taj ludi potrošački "kod" postao je mjera našeg življenja, našeg "načina života". Iza te bezazlene kovanice  krio se ustvari egoistični potrošački svijet u kojemu nagonski danonoćno trčali za novcem zbog koga smo zapustiti obitelj, pokvariti prijateljstva, pogazili mnoga načela i moralne norme, slagati, prevariti. Postali smo sluge i robovi prolaznog i materijalnog a zapostavili sve ono što je uistinu bit egzistencije i daje smisao ljudskom postojanju. Zaboravili smo kako se ono najvažnije od čega se sastoji život ne može kupiti novcem (povjerenje, sreća, duševni mir, ljubav, mudrost, darovanje, pomaganje. I ništa nas do sada nije moglo izbaciti iz tog kolosijeka , iz te utrke koja nije imala cilja i kraja. Za nama ostalo je ono najvrjednije što život čini životom. Izmakli su nam odrastanje vlastite djece,njihovi prvi koraci, sricanje prvih slova, crteži, naučene pjesmice, nismo imali vremena za njihove hobije, igre, teme i dileme, ne rijetko nismo imali vremena razgovarati s vlastitim supružnikom i poslije 20-30 godina braka nađemo se u čudu kad jednog jutra zaključimo kako smo sve te puste godine živjeli kao stranci. T o je te bio "način života". Mora li tomu jednom doći kraj? Dakako, sve ima svoj početak i kraj. Zato se svi pitaju kakav će biti život i svijet nakon korone !, jer nitko ne zna što nas sve čeka, ali u jedno sam sasvim siguran: "motika i plug" nisu najveće zlo koje nas može zadesiti. Daj Bože samo da ima tko vući plugove, jer konji su nestali, a oštriti motike smo zaboravili.



www.slobodnalika.com

Zadnji komentari

Povezani sadržaji...

Pretraži slobodnalika.com Pošalji prijatelju