- Dobar dan gospodine Ante, kako ide? - ... Ide, ide, pa stane. - Ima li snijega? - Kako kod koga, treba li vam ga, tako započinje telefonski razgovor s Antom Vukušićem, meteorologom na Zavižanu, u danima ciče zime kad je telefonska žica jedina moguća komunikacija s čovjekom koji je jedini ostao s životinjama na najvišim predjelima Velebita.

Toga je jutra Hrvatskoj dojavio da je izmjerio metarsku visinu snijega, snježne zapuhe i hladnoću od koje se ledi krv u žilama. A život ga nije isklesao samo u iskusnog motritelja, već i u pravog gorštaka.

PRVI SUSJEDI VUKOVI I MEDVJEDI

I dok bi se u proljeće, ljeto ili jesen još i našlo onih koji bi s Antom rado mijenjali posao, kad dođe zima, i to ona u Velebitu, onda tek dolazi posao koji treba voljeti i biti hrabar. A prije toga treba se saživjeti s Velebitom, upoznati njegovu narav, pa tek onda smoći hrabrosti i otići u planinu u kasnu jesen bez mogućnosti povratka do proljeća.

Kad na najvišim dijelovima Sjevernog Velebita u jesen padne prvi obilniji snijeg, čovjek postaje zarobljenikom u planini sve dok na proljeće snijeg i buru ne nadjačaju sunce i jugo, otope snijeg i tako otvori putove dolaska do Antina ureda i stalnog doma. A dok je zima vladarica života na Velebitu, Anti su na brdu Vučjak, gdje je smješten Planinarski dom i u njemu meteorološka stanica, susjedi vukovi, medvjedi, lisice, čovjeka ni od kuda. Do Ante se nekad mjesecima gotovo nemoguće probiti.

Kada je iskusnog meteorologa, koji se na Velebit doselio 1973. godine, jednom prilikom pitala pokojna novinarka Ana Rukavina da li bi prihvatio ured u nekom velikom gradu, Ante je bez oklijevanja odgovorio da ne bi mogao napustiti Zavižan, možda i zbog toga što generacije obitelji Vukušić prate vrijeme na Velebitu.

- Nije tako strašno kada te zima zarobi, ona stegne, uvijek i popusti, a kad imam dosta drva, mesa, brašna i struje, onda je lako, ispričao je Ante koji se u planini ponaša kao da je na nekom gradskom trgu gdje je čovjeku sve pri ruci. Ante je znao po nekoliko mjeseci ostati zarobljen na Zavižanu i to je za toga gorštaka sasvim normalno. Svako se jutro prvi javi s izvješćem kakvo vrijeme vlada na Velebitu i tako se zna da je živ.

SNIJEG UVIJEK MOŽE PASTI

Ante je živa enciklopedija vremena surove planine u kojoj u svakom trenutku po strujanjima zraka može procijeniti kakvo će biti vrijeme u idućih nekoliko sati. S promjenjivim čudima vremena na Velebitu svakodnevno se susreće.

- Nema mjeseca u godini kada nije na Zavižanu padao snijeg. Godine 1997. u mjesecu kolovozu palo je 15 centimetara snijega, bilo je snježnih zapuha pola metra. Ja sam napravio snješka dok su se dole na moru pod Velebitom kupali, reći će Ante koji iz iskustva tvrdi da zima svake godine učini svoje, bilo ranije ili kasnije. Dobro je zapamtio paklenu zimu 1985. godine kada je izmjerio u svome meteorološkom vrtu 3,5 metra visok snijeg, a snježnih zapuha bilo je nevjerojatnih 25 metara. Buru na Velebitu mjeri do 150 km/h, onda se obično instrument pokvari. Zabilježio je Ante jedne godine da je 14 dana bez prestanka Zavižan prekrivala magla. Godine 1991. na sjevernom je Velebitu bilo više sunčanih sati nego na Hvaru. Kad se loše vrijeme istroši, onda Ante sjedne ispred doma i baci pogled preko mora sve do talijanskih planinskih vrhova.

Ovisno o zimi, čim sunce otopi visok snijeg, i Ante se probudi iz radnog zimskog sna. Tada krene u obilazak Velebita. Sa sobom obavezno nosi fotoaparat i svoj život u planini ovjekovječuje, ubire ljekovite trave, tada nije više željan ljudi. Ali to je Velebit i to kratko traje, jer opet se moraju spremati drva za novu zimu. I tako Ante živi već desetljećima. Otac Dražen zaradio je mirovinu motreći vrijeme na Velebitu, tako će i Ante, a djedovim i očevim stopama krenuli su i sinovi Ivan i Božidar. I oni su se dok su bili djeca naučili na život na surovom Velebitu, tamo gdje klime uvijek vode ratove. Snijeg, kiša, bura, jugo i sunce se stalno mijenjaju, ali Vukušići uvijek ostaju.

Piše : ŽELJKO POPOVIĆ, www.slobodnalika.com

www.slobodnalika.com