Ručna košnja trave kosom polagano nestaje u Lici jer stvar u svoje ruke uzela je mehanizacija. Na Velebitu svake godine oživljavaju se stare navike košnje trave kosom što će biti i ove nedjelje, kada će Velebit biti pun pravi kosaca.

Lika, bujna zelenilom i travom oduvijek je davala izobilje hrane za stoku. Košnja je bila jedan od najtežih radova u poljoprivredi. Kosilo bi se od rane zore, do kasno uvečer s pauzom za ručak. Nije bilo lako koscima biti nasred livade i boriti se sa velikim i teškim otkosima velike trave u doba podneva, kada žarko sunce najjače grije.

Bogatiji ljudi koji su imali brojne livade i mnogo grla u štali iznajmljivali su ljude koji bi im pomagali. U selu bi obično sve bilo organizirano između samih ljudi. Kosilo bi se u tzv. mobama (više kosaca). Svako bi pomagao svakome. Danas ja tebi, sutra ti meni.
Obično bi svako zauzeo svoju dionicu i kosio sve do podneva. Tada bi se sjelo u neku hladovinu, da se malo odmori i nešto prezalogaji. Domaćice su zato donosile od kuće korpe pune hrane. Jela bi se slanina, pršut, jaja, domaći kruh pečen ispod peke, mlada kapula, češnjak, pilo kiselo mlijeko i varenika. Bilo je tu i šljivovice. I hladne vode za osvježenje.

Malo bi se odmorilo, ispričala koja šala, ponegdje i zapjevalo, isklepala kosa i ponovo bi se prionulo na posao. Sve do četiri sata kada se išlo ručati. Vrijedne domaćice bi spremile juhu od mlade janjetine i pečenu janjetinu. Čuvala bi se za takve prilike najbolja hrana u kući. Jednom u godini se sprema sijeno za zimu. I dolaze ljudi da pomažu. Kada bi se lijepo pojelo, ko je imao pčele, znalo se na kraju malo i zasladiti medom. Domaćice bi se trudile da sve pripreme najbolje što umiju i da ničega ne fali.

Iako je to bio fizički vrlo naporan posao ljudi su ga voljeli, jer u društvu je lakše bilo raditi. Lijepo bi se jelo, popilo, zapjevalo, ispričalo, desila bi se neka zgoda o kojoj bi se znalo pričati do sljedeće košnje.


www.slobodnalika.com





www.slobodnalika.com