Usidreni na kraju svijeta.
Između kopna i otoka
more vječnosti.
Prepušten plimi
otok okupan u bezvremenosti
na istoj razdaljini od Velebita.
Dosegom pogleda sunce
određuje udaljenost
između kopna i otoka.
Otok samotni cvijet tajanstva.
Obzidan zidom pustoši
krug neuhvatljiv u prostoru
drevna nerazoriva gruda soli
mudrost bezbrojnih vremena.
Zrcalo svijeta boje bjelokosti
u zimi čezne za suncem.
Otok i vrijeme postaju ništavni.
Obala nagrižena slanom plimom.
Noću bez zvijezda
po bezimenim mjestima
tumaram razvalinama otoka.
Kroz pukotine suhozida
prolaze užurbane sjene.
Svijet što ga sanjam
stegnut morskim granicama.
S proljetnim danima slijedimo
ritam plime i oseke.
Osuđeni na usud otoka
S onu stranu mora
zagledavamo daleko tajanstvo kopna.
Na rubovima života okamenjenog straha
održavamo mir idealnog svijeta.
Na nasukanom sprudu
pišem po pijesku.
Otok, naš svagdašnji mir.
Ivan Dabo ĐonoUsidreni na kraju svijeta.
Između kopna i otoka
more vječnosti.
Prepušten plimi
otok okupan u bezvremenosti
na istoj razdaljini od Velebita.
Dosegom pogleda sunce
određuje udaljenost
između kopna i otoka.
Otok samotni cvijet tajanstva.
Obzidan zidom pustoši
krug neuhvatljiv u prostoru
drevna nerazoriva gruda soli
mudrost bezbrojnih vremena.
Zrcalo svijeta boje bjelokosti
u zimi čezne za suncem.
Otok i vrijeme postaju ništavni.
Obala nagrižena slanom plimom.
Noću bez zvijezda
po bezimenim mjestima
tumaram razvalinama otoka.
Kroz pukotine suhozida
prolaze užurbane sjene.
Svijet što ga sanjam
stegnut morskim granicama.
S proljetnim danima slijedimo
ritam plime i oseke.
Osuđeni na usud otoka
S onu stranu mora
zagledavamo daleko tajanstvo kopna.
Na rubovima života okamenjenog straha
održavamo mir idealnog svijeta.
Na nasukanom sprudu
pišem po pijesku.
Otok, naš svagdašnji mir.