Članovi  Gorske službe spašavanja u Gospiću nisu samo dokazano hrabri spasioci, već prave i dirljive zapise sa terena. Tako je ovih hladnih dana osvanula jedna divna, topla ljudska priča koja mora zgrijati ljudska srca  u ovim zimskim danima. GSS-ova je  priča  o baki Milici. Jedini živući stanovnik zaseoka Poljan, Kosinjskog sela Mlakva, ne raduje se ovoj vijesti na večernjim vijestima, u dubokoj starosti, jedva pokretna naša baka Milica osluškuje zavijanje vukova koje se gubi u huku bure dok para kroz noć. Budi je svaki šum koji čuje, zna da nije ljudski. Do najbliže ceste ima preko 3 km. U njezinom nekad bogatom i napučenom selu, sada nema nikoga. Ona je posljednja od svih. Razmijeni pokoju riječ s mačkom koja je tiho promatra dok sijedi na drvima pokraj peći. Hoće li imati dovoljno drva do u jutro, što će jesti za doručak - ništa, nema više ništa. Nema niti vode, ona u bačvi ispod žlijeba je odavno zaledila. Ide leći na krevet, ali nema sna. Ne gasi svjetlo, dosta joj je mraka. Jutro je morala dugo čekati, mačka se nije niti pomaknula. Ali danas je starica sretna, danas joj stižu gosti, u daljini se čuje zvuk snažnog motora Toyote i buka zimskih guma koje trgaju led. U trošnu kuću ulaze gorski spašavatelji s punim vrećicama. Nose se drva. Selom na kratko opet se prolama smijeh i topla ljudska riječ. Pozdrav i odlazak gorskih spašavatelja na trenutak gasi idilu, ali ipak ne, otvaraju se vrećice, sprema se ručak, mačak prede oko nogu, vidio je i kutiju hrane za mačke. Počinje padati snijeg - neka pada, njezini dečki iz GSS - njezina djeca kako ih sve češće zove su joj uzidali zid koji je udar groma srušio, ove godine kuća neće pasti. A i oni će ponovo doći, uvijek dođu...